Prva noć u Senegalu bila je previše vruća da bi mogla spavati. Moja europska glava umišljala je tisuću buba i komaraca kako se igraju lovice po osjetljivoj bijeloj koži. Kroz polusan vrtile su se projekcije mogućih raspleta putovanja i tako ukrale svaku mogućnost odmora. Kada je napokon došlo jutro, neprospavana noć nije bila prepreka za dugu šetnju po gorućem Dakru. Uputili smo se na tržnicu Ouakam 3 kilometra udaljenu od našeg smještaja kako bi osjetili autentičnost grada.
-Mislim da sam doživjela šok Toni.- Brisala sam ogromne kapi znoja koje su crtale male oaze po mom licu.
-Kakav šok? – Okrenuo se prema meni škiljeći jer je sunce baš bilo u položaju da nam potpuno zamagli vid.
-Onaj o kojem si pričao, kulturološki. Stvarno mi je loše. Unutra tako smrdi, mislim da ću se ispovraćati.
Tržnica je mirisala na smrt. Zaklana telad, krvave janjeće noge i riba koja se skrivala ispod mušica. Otpad i iznutrice bile su tako blizu mesa kao da ih kasnije planiraju opet spojiti u jedno. Hrpetina uznojnih lica miješala je znoj s mirisom voća i povrća dok su žene s košarama na glavi vješto prolazile između zbijenih štandova s hranom kao da ih ništa ne može izbaciti iz ravnoteže.
-Neka, neka. Dobro je to. – Toni se nasmijao, a kapljice znoja kao suze su mu se topile u bradi.
-Ma dobro sam sada, samo mi je trebalo malo zraka.
Nastavila sam dalje i skoro ugazila na jednu od deset mrtvih kokoši koje su ležale uz put čekajući svoj red da budu gost nečijeg lonca. Pogledali smo se i počeli glasno smijati jer u ovakvim situacijama drugog lijeka nije bilo. Sve se opet umirilo u mojoj glavi pa smo opušteno krenuli dalje prema plaži Ouakam kako bi uhvatili ribare koji se vraćaju s ulovom.
Iznad plaže se prostirala velika džamija, Mosquee de la Divinite. Izgrađena tek 1997. godine, izbijala je iz dakarskog tla kao podsjetnik na religiju koju su Senegalci svakodnevno živjeli.
-Bonjour! – Visoki muškarac srednjih godina u dugoj bijeloj haljini pozdravio me i laganim koracima se uputio prema meni.
-Otkuda dolaziš? -Upitao je pristojno.
-Iz Hrvatske. Znate gdje je to? – Ta dodatna rečenica uvijek se lijepila uz Hrvatsku, i na veliko iznenađenje, za većinu Senegalaca nije bila potrebna. 
-Znam gdje je Hrvatska, mi smo lovili ribu blizu Hrvatske. Jesi li tu sama? -Okrenula sam glavu i pogledom češljala plažu ne bi li negdje uhvatila Tonija. Eno ga! -Pokazala sam prstom prema Toniju i rekla mu da nisam sama.
-Ja sam Mussa. Kako se ti zoveš?
Upoznali smo se i Mussa je nastavio
-Vidiš, to su ribari. Oni svaki dan u zoru idu loviti i vraćaju se nazad s mora tek poslije podne.
Ja sam isto ribar, svaki dan sam tu na plaži, mogu ti pokazati kako mi živimo i upoznati te sa svojim prijateljima.
-Da, da, može! -Opet sam se okrenula da se još jednom pogledom zakačim za Tonija i nastavila s Mussom šetnju po plaži. Upoznao me sa svojim rođacima i ujakom, a jedan od prijatelja ponosno nam je pokazivao današnji ulov.Take a photo, take a photo! 
Znaš…Ljudi tu ne vole kad vi fotografirate. Bijeli ljudi dođu u našu državu i stalno fotografiraju i onda to objave na internetu. To se ljudima tu ne sviđa
(dobro da sam mu pet minuta prije toga rekla da ja i Toni sve bilježimo kako bi prenijeli priču prijateljima).
Stajala sam između pet, šest radoznalih mladih ribara kada mi je Mussa nježno preveo pitanje jednog od ribara.
-Jesi li udana? Je li ti ono muž?
-Ne, to mi je dečko. -Iako smo se Toni i ja dogovorili da ćemo govoriti svima da smo vjenčani kako bi izbjegli neugodnosti, u tom trenu osjećala sam se dovoljno sigurno da zadržim svoj identitet i pokažem im malo naše slobode dok su oni meni pokazivali svoju, samo drugačiju.
Nastavili smo šetnju po plaži.
Pitala sam ga može li mi reći malo više o Mauritaniji, obzirom da tamo planiramo nastaviti putovanje nakon Senegala.
-Mauritanija je jako dobra zemlja za loviti ribu! Nekada odemo u Mauritaniju i lovimo pet dana i vratimo se s puno ribe. Ulov je puno bolji nego u Senegalu. -Širio je ruke kako bi mi dočarao količinu ulova.
-Da, da, jako lijepo. Nego, možete mi nešto reći o Nouakchouttu? Kakav je prijevoz iz Senegala do tamo, je li sigurno?
– Da,da, jako sigurno. Mi idemo u Nouakchott i tamo lovimo ribu. Jako puno ribe ima u Nouakchottu. -Opet je širio ruke, a ja sam odustala od pokušaja da mi objasni put preko kopna jer sve što je on poznavao, bilo je more i ocean. Toni nam se pridružio u šetnji, a ja sam osjećala buđenje mučnine i slabosti u organizmu. Bilo je tri sata poslije podne, nismo jeli od doručka, a vrućina je bila nepodnošljiva. Objasnili smo Mussi da moramo pod hitno nešto jesti, a on je kao neki afrički tata prema dvoje male djece brižno reagirao na to i odlučio nas odvesti nazad prema tržnici kako bi se dobro najeli i tako preduhitrili slabost koja je snažno grlila iscrpljeno tijelo. 
Vjerno smo pratili Mussu i putem pozdravljali i upoznavali ljude kojima nas je predstavljao. Iza lubenica i veselih koza smjestio se mali šator u kojem je stajala punašna Afrikanka zaposlenog izraza lica, grabeći meso i kuskus iz lonca koji je zauzimao pola stola, servirajući to na limene tanjure koje joj je dodavala malena djevojčica, nakon što bi ih oprala u lavoru koji joj se nalazio ispod nogu zamazanih crvenom zemljom. Stisnuli smo se uz ostale goste na drvenom bančiću i hlapljivo jeli svoju porciju uz glazbu wolof jezika gladnih Senegalaca.
-Tu iza je moja kuća. Možete se odmoriti i piti čaj dok zađe sunce jer je sada jako vruće, nije dobro biti vani. – Ljubazno nam je predložio Mussa.
-Hvala vam puno, ali jako smo umorni, ipak bi više voljeli otići u svoj apartman i malo odspavati, možda se vidimo sutra.
Mussa je potvrdno kimnuo glavom, uhvatio za nas taksi i poslao nas sigurno kući.
Nisan Doma 