Vlak s tisuću zvjezdica

Umotana mi je glava u turban i sjedim na vreći riže prosutoj po mekom ugljenu, u vagonu najdužeg vlaka na svijetu. Čelo mi steže Tonijeva svjetiljka da bolje vidim slova na prašnjavoj tipkovnici jer sve što se vidi sada je tisuću zvijezda i mala lampa putnika iz vagona preko puta.
Sjedim tu, umotana u turban i promatram svoje prste obojane u narančastu hennu, ruke okićene s par narukvica od kojih svaka priča svoju priču i ugljen, ugljen između prstiju i ispod noktiju. Još me malo bole leđa od spavanja u pustinji prije dvije noći i imam flaster na nožnom prstu jer sam ga nažuljala dok smo pješačili petnaest kilometara duboko u pustinju. Mrak je evo baš progutao sve oko mene, al kad istegnem vrat preko vagona i pogledom dotaknem slike što prolaze ispred nas, ispod turbana i naočala od jednog eura, oči mi u mraku vide sve. Možda je do zvijezda koje glume krijesnice iznad mene, možda je do Tonija obojanog u sivo ili do loših zvučnika koji puštaju glazbu s tableta koja se miješa sa zvukom lokomotive, al’ vlak pretrpan ugljenom za mene je stvorio Hotel od tisuću zvjezdica.-Ti si luđak. -Bila je najučestalija rečenica na većinu Tonijevih izjava u početku našeg upoznavanja.
-Ali zašto? Vlakovi su zakon.
-Da i meni su vlakovi zakon, ali pričamo o vožnji vlakom koji prevozi ugljen po Mauritaniji i još se moramo voziti 500 km. Ajde i to nekako da se vozimo s putnicima, nego se ti želiš vozit u vagonu na ugljenu s kozama.
-Majko Martina pa ljudi to rade!
-Da Toni rade jer su jadni prisiljeni i ne mogu drugačije.

Nakon par dana provedenih u Chinguettiju, vratili smo se u Atar. Kada smo prvi put došli iz Nouakchotta u Atar negdje duboko u sebi, tamo gdje nitko ne vidi, nekoliko sam se puta onesvijestila pa osvijestila. Sve to stojeći čvrsto na nogama jer si već dosta jak samim tim što se nalaziš u Ataru pa noge nekako izdrže. Put iz Nouakchotta za Atar bio je pustinja.
Negdje između pijeska i kojeg kamena pojavila bi se bijela kućica pa bi naš vozač uvijek s cigaretom u ustima napustio bus i odgegao se do par glava koje su virile iza rešetaka malenog prozora. Onda bi se prošetao nazad do nas s policajcem ozbiljna izraza lica koji bi se vrlo brzo formirao u osmijeh kada bi ugledao nas dvoje zbijenih u busu između autohtonih Mauritanaca.
-Fiche? – Otmice koje su se dogodile 2007.godine probudile su iz zimskog sna mauritansku vladu pa su provodili nadzor nad svim rutama kako bi spriječili širenje terorizma na teritoriju vlastite države. Uvedeni su Checkpointi, mjesta na kojima bi policija zaustavila bus ili neko drugo prijevozno sredstvo tražeći kopije putovnica bijelih putnika kako bi saznali gdje se kreću i kuda putuju. Cijela zemlja se angažirala da ne otmu mene i Tonija jer smo na kraju ostali na jednoj kopiji od dvadeset kojih smo ponijeli iz Zagreba.
Gledala sam kroz prozor prema pustinji, a vozač je zaustavio bus. Stali smo negdje po sredini ceste, osim kamena i kojeg siromašnog stabla, u daljini se nije vidjelo ništa. Jedan od putnika prebacio je ruksak preko leđa, sve nas pristojno pozdravio i odšetao u pijesak. Nestao je u prašini i pretvorio se u točku. 
Svaki put kad bi se zaustavili da se odmorimo od vožnje, čovjek koji je sjedio do mene rastezao se kao da se priprema za nogometnu utakmicu, a žene ispred nas izgledale su ljuto dok su vodile razgovore na arapskom. Bile su velike, smeđe obojanih zuba, a jedna od njih imala je najdeblje gležnjeve koje sam ikad vidjela. Svaki njen izlazak iz busa izgledao je dosta komplicirano iako joj izraz lica nije odavao da joj je pretjerano teško. Sakrivala je vješto ta mauritanska žena i težinu noga i težinu kretanja. Čitala sam o toj opsesiji pretilim ženama u Mauritaniji, al tada sam tek došla i još ništa nisam znala pa sam samo radoznalo promatrala.
-Ajme Toni šta je ovo? 
Atar, grad pustinja. Kućice od gline s plavim vratima i nitko na cesti osim pijeska i koza. Bilo je to najljepše i najstrašnije mjesto koje sam ikad vidjela.
-Ca va? –Virile su joj samo oči ispod dugih materijala u kojima je plivala, a glas joj je bio srčan dok mi je pružala ruku u zimskoj rukavici.
-Ca va, ca va! -Odgovorila sam jedinoj ženi koja je šetala cestom.
-Prvi put u Ataru? -Na nogama je nosila čarape i japanke.
-Da, prvi put.
-Znaš li ti Sofiju? Iste ste! Ti i Sofija-ko sestre! -Nisam joj vidjela osmijeh, al žena iz Atara tako se vješto smijala očima da nije bilo potrebno vidjeti išta više od dva caklena oka. Restoran u Ataru. Iza zavjese plave boje krila su se tri duga stola, jedan veliki ventilator i par plastičnih stolica. Nije bilo svijetla, al’ nekad bi vjetar pomaknuo zavjesu taman dovoljno da vidiš gdje
ti je tanjur. U restoranu u Ataru s par fotografija vojnika na zidu, za jedan euro, jeli smo najbolji Maffe.
-Toni ja moram kupit šampon, valjda ima negdi ode za kupit.
Ostala sam bez šampona pa sam se uputila u potragu za dućanom. Zaključiš da se radi o dućanu ako iznad piše Boutique jer drugih naziva dućani u Mauritaniju nemaju. Provirila sam glavom kroz prozor jednog od Boutiqua i upitala za šampon. Dvije žene koje su ležale na podu između hrane i šalica čaja pogledale su me kao da nisam baš pri sebi što ih po vrućini pitam da se ustanu s poda pa su samo okrenule glavu i nastavile ležati. Pokušala sam s drugim dućanom i završilo je isto pa smo otišli u hotel bez šampona. Hotel u Ataru bio je napušteni dvorac s jastucima od kamena i podovima na kojima smo dubili rupe koracima gazeći kroz tapete od prašine. Mislila sam taj dan da neću preživjeti Mauritaniju.
-Daj pa di su svi ovi ljudi bili prije dva sata? 
Izašli smo u šetnju, a napuštene ulice između malenih glinenih kućica dobile su tisuću boja i zvukova, miris čaja letio je po zraku i sudarao se s mirisom toplog kruha dok su magarci prepričavali priču ljutog gazde koji je snažno udarao bičem. Uz zvuk molitve koja je izbijala iz bijelih zvučnika, iza šarenih svjećica što su šarale nebo malenog trga u Ataru, popili smo prvi od sto čajeva koji su nam slijedili u Mauritaniji.

-Bonjour, otkud dolazite? -Prišao nam je mladić zapadnjačkog izgleda odjeven u vojničku uniformu. Bio je Francuz na službi u Ataru. Nakon razgovora tu večer, već sutra smo se ponovo sreli u Chinguettiju i vojnik nam je ponudio da zadnju noć u Ataru na povratku iz Chinguettija, provedemo kod njega. Pristali smo na ljubaznu ponudu i jutro dočekali u udobnom krevetu gostoljubivog Francuza pripremajući leđa za naš idući smještaj, krevet od ugljena.
Prošetali smo do grada po doručak.
-Bonjour bonjour madame! -Prepoznala me žena kod koje smo zadnji put jeli ražnjiće.
-A ne, ne, nema kave. Sinoć sam do kasno radila sama, sada se treba odmoriti. Imate tamo restoran, vidiš! -Pokazala je prstom u ‘restoran’ odmah do svog i izgubila se u mraku iza zavjese.
Okrenula sam glavu i razmišljala kako Mauritanci stalno odmaraju. Kada rade, rade najsporije, a kada pripremaju čaj, pripremaju ga još sporije. Dan im je jedna velika šalica čaja u kojoj kao kekse umaču minute i sate do iduće molitve.
-Nije dobro voziti se u vagonu vlaka sam. Jedino u dvoje, onda možete popiti čaj i malo popričati, inače je jako dugo i dosadno.
I mladi Mauritanac koji se ubacio u razgovor dok smo ja i Toni raspravljali o vlaku gledao je na vrijeme kroz zamagljeno staklo malene šalice čaja.
Napustili smo kafić, pozdravili našeg vojnika i uputili se za Choum. Kada smo stigli bilo je pet sati poslije podne i vlak smo trebali pričekati još dva sata.
-Evo ga, dolazi! -Čuo se rad lokomotive u daljini.
Brzo smo skupili torbe jer smo znali da nemamo puno vremena da uskočimo u vagon. Sunce je bilo na zalasku, a u daljini se nazirao poput ogromne stonoge, vlak duljine dva kilometra. Buka je bila sve jača što nam je bio bliži dok se nije zaustavio ispred nas. Rukama sam mogla dotaknuti ogromni željezni vagon, premala da vidim što se nalazi unutra, osjećala sam se poput Liliputanca koji se sprema ušetati u šake Gulivera.
-Amo vamo na sredinu!
Široki i duboki vagoni nakrcani ugljenom čekali su da se uvaljamo u njih. Metalne ručke olakšale su penjanje, prebacili smo stvari preko, prostrli vreću od riže i to je bilo to. Bili smo tu, u jednom od najdužih vlakova na svijetu, na ruti između Chouma i Nouadhiboua, spremni na vožnju od 12 sati.
Umotani u turbane da se zaštitimo od ugljena, s nekoliko slojeva odjeće, zbili smo se na vreći od riže i započeli pustolovinu dugu 500 kilometara.
-Ca va. – Odjednom se iza nas pojavio dugi mršavi čovjek pružajući nam ruku. Preskočio je dva vagona i došao do nas da nas pozdravi. Kretali smo se brzinom od oko 50 kilometara na sat, ali njega to nije previše ometalo da nam uruči dobrodošlicu na vlak. Podijelili smo datulje i on je odletio nazad do svog vagona. Već je pala noć kada smo vidjeli malo svijetlo u daljini iz smjera od kojeg je došao čovjek s pozdravima. Družina je na ugljenu kuhala čaj. Kada nama doma kažeš ‘skuhati čaj’, zamisliš malu vrećicu Podravke zalivenu vrućom vodom. Za ovaj mauritanski potreban je jedan čajnik za ugrijati vodu, velika plastična boca koja drži vodu hladnom kako bi imao najbolji okus, staklenka s travama jer njihovi čajevi nisu bili pakirani u vrećice i najmanje tri malene šalice za akrobacije koje stvaraju pjenasti okus na kraju. I zdjela šećera. Nekada bi u čajnik stavili toliko šećera da bi miris karamele progutao miris svih trava koje su se kupale u uzavreloj vodi.
-Osjetiš miris? Je l’ oni tamo kuvaju? -Nakon pola sata i par šalica čaja bilo je vrijeme za večeru. U daljini u mraku mala svjetiljka je bacala taman dovoljno svijetla da nam osvijetli pokrete miješanja ruke koja je držala drvenu kutlaču.
Treptala sam više nego inače dok mi je prašina maglila oči i u glavi vrtjela scene avanturističkih filmova da pronađem lik koji bi odigrao moju ulogu u tom trenutku. Bila sam prašnjava i vesela, smrznutih prstiju od brzine vlaka grijala sam se pogledom prema Toniju. Mrzila sam velike komade ugljena koji su mi grebali leđa dok sam se topila u pogledu na zvijezde koje sam lovila ispred nosa rukama.
Između komfora i nelagode odvijala se najljepša scena mog privatnog filma. Bila sam lik s novim emocijama koje se probude u trenucima koji su toliko nepoznati da stvaraju drugačije priče, a od ljudi likove koje nikada prije nisu sreli.