Najbolje se vidi Mexico s ceste dok se vozimo iz jednog grada u drugi. Svako malo izbije skromna kuća u boji, pastelno zelena, narančasta, žuta, pa se onda nekad između tih kuća pojavi uska staza od pijeska i kamenja koja vodi duboko unutra, negdje između stabala u zelenjavu, iz autobusa ne mogu vidjeti toliko daleko. Na pragu ispred kuće tu i tamo sjedi neka žena raširenih nogu i prstiju zabijenih u zemlju jer je bosa i ne smeta joj zemlja. Svaka kuća ima svog psa, oni slobodno šetaju ulicama Mexica. Neki imaju ogrlice, više njih nema ogrlicu. Uhvatila sam pogledom stanicu koja je zjapila prazna od ljudi, al su četiri psa svaki u svom kutu ležali i buljili u mene kroz prozor. Gledala sam i ja u njih pa me opeklo i okrenula sam glavu. Tješim se da izgledaju relativno dobro, al’ zapamtila sam jednu tužnu kuju na granici s Belizom. Valjda se tek okotila pa je izgledala kao iz porodiljne postelje, nateknutih vimena, a dok je hodala pratila sam joj kosti koje kao da su čekale da probiju kožu pa izbiju između rijetke dlake. Napustila sam tužnu kuju pa otišla za Gvatemalu.
05.01.2020.
Već jutro nakon što smo tek sletjeli u Mexico, žičana ograda je izgledala manje strašno. Uputili smo se sjevernije za Valladolid, mali kolonijalni grad na otoku Yucatanu kako bi što prije napustili Cancun. Dok smo pješačili iz smještaja dublje u grad, popravljala sam se svakim korakom. Jedna noć mi je bila dosta da budem anksiozna, sad sam već kraljica Mexica. Grad je izgledao kulturnije nego sve ono između što smo prošli, s velikim parkom po sredini i fontanom, uličnim sviračima i akrobatima, turistima rastopljene šminke i golih stomaka koji su gucali začinjene tacose. Katedrala, parkovi, ulice obojane grafitima, dobar grad za prilagodit se i doći sebi.
Ek Balam, Chichen Itza ili Coba. Yucatan je jedno od glavnih središta civilizacije Maya pa je bilo nemoguće sve posjetiti u tako malo vremena.
-Ovo će bit Chichen Itza, ovo Coba i ovo Ek’ Balam, pa šta izvučeš tu idemo. – Rekla sam Toniju, pa mu dala čast da odredi našu sudbu. Izvlačili smo dva puta da budemo sigurni u pobjednika. Ek’ Balam je pobjedio i bilo je odlučeno gdje idemo sutra. Inače, na ovom prostoru civilizacija Maya pojavila se između 2600. i 1800. godina prije Krista, a ako govorimo o pravom majanskom carstvu, ono se formiralo između 250. i 900. godine nove ere. Civilizacija se ugasila i bogate gradove progutala je džungla, kako sam pročitala, zbog sušnog razdoblja koje je obilježilo 11. stoljeće.
Ono što je ostalo od potomaka Maya, u 16. stoljeću pokorili su kolonizatori koji su porobili narod koji je živio na prostoru Yucatana pa im nametnuli svoj jezik i kulturu. Zato danas učim španjolski, a ne neki majanski jezik. U pojedinim zaseocima i gradovima još uvijek se pričaju neki od majanskih jezika s čime ćemo se sigurno susresti u Gvatemali.
06.01.2020.
Ek Balam je zelen i izgleda kao pitoma džungla. Popeli smo se na najviši hram Acropolis pa u daljini vidjeli Chitchen Itzu.
Hramovi piramidalnog oblika izbijali su jedan kraj drugog, a ja sam zamišljala polugole majanske djevojke kako njišu okičenim grudima dok se probijaju između zelenih stabala. Prema zapisima, glave su im bile ukrašene nakitom, a uši izbušene širokim naušnicama. Djeci su inicirali razrokost (strabizam) tako što su im na glavu vezivali štapove s kuglicom koja je visjela baš ispred očiju, dovoljno blizu da ako bi dijete duže gledalo u kuglicu postoji vjerojatnost da će izrasti u razroku djevojčicu ili dječaka. Motiv mi je ostao nepoznat, nažalost, mislim da se radi o pitanju ljepote koja ovom pričom kao s puno prethodnih iz Afrike, svaki put postaje sve relativnija. Osim toga, valjda su im se sviđale i izdužene glave pa su djeci još dok im se lubanja razvijala postavljali nekakve sprave oko glave koje bi im stisnule lubanju da im glava izraste u jajasti oblik izdužena čela. Što izduženije čelo to ljepša mlada. Skoro su bili kao mi danas, samo naše mlade glavu mijenjaju kad su malo starije. U svakom slučaju, ono što Bog stvori – čovjek neka promjeni kako mu se sviđa. Ležali smo u travi, jeli sladoled i buljili u hramove koji su stršili iz zelenila. Bio je dobar dan.
07.01.2020.
Toniju rođendan. Probudili nas pivci. Šest je sati ujutro i spremamo se za Tulum. Pivac se ne gasi. Napustili smo smještaj pa otišli na kolodvor, vozili smo se pola sata pa se bus pokvario. Stali smo sa strane ceste, a vozač je nekoliko puta ušao pa izašao iz busa. Svi oko nas su šutjeli. Nakon što je petnaest minuta neuspješno pokušavao pokrenuti bus, vozač se okrenuo prema nama pa rekao da ne možemo dalje, treba čekati novi bus. Svi su opet šutjeli. Čekali smo sat vremena, bilo je vruče i nije mi bilo jasno kako svi šute i nitko se ne žali. O Dalmacijo di si!
Tulum je baš grad za tulum. Alternativni grad prepun mladih i starih backpackera, reggae barova, techno partija i još puno toga. Cijelo popodne proveli smo na plaži. Plaža kao s meksičkih sapunica, široka, duga, bijela i pješčana s palmama s kojih vise debeli mesnati plodovi kokosa.
Legla sam na pijesak i uvaljala noge unutra. Za par sati pijesak mi je bio u torbi, po mobitelu, zalijepljen za sunčane naočale, u pupku i u noktima. Nek ti kušin bude stina zvonilo mi je u ušima dok sam gledala u sitni bijeli pijesak. Prohodali smo cijelu plažu pa tako prošli kraj bezbroj barova svaki sa svojim ritmom i gostima koji su se savršeno uklapali u atmosferu.
Naš party ipak izgleda malo drugačije pa smo napustili široke plaže i uputili se nazad za grad.
08.01.2020.
Dio Mexica na otoku Yucatan prepun je cenotea. Cenote je prirodni bunar koji nastaje propadanjem vapnenca zbog utjecaja podzemnih voda. Takvi bunari koji pomalo liče na špilje, mogu biti veći, manji, širi ili uži, a na Yucatanu ih ima čak preko 6000. Kažu da su ih drevne Maye koristili za svoje religijske obrede i nakon što smo posjetili jednu, vjerujem da jesu. Naša odabranica bila je jeftina i blizu smještaja-Cenote Calavera. Iznajmili smo bicikle u hostelu i odlučili obilazak odraditi biciklistički. Moja je škripila cijelim putem pa nije bilo straha da se u nekoga zabijem jer me ne čuje. Cenote Calavera izgledala je kao velika pukotina u tlu duboka četiri metra i ispunjena vodom. Toni je skočio prvi, pa ja za njim. Trebalo mi je malo duže da skočim, nije mi se sviđalo kako stvari izgledaju dolje. Kad sam se već našla unutra, špiljom su kružili šišmiši, a za dva kraja bio je vezan konop za odmaranje. Nisam imala želje odmarati se među šišmišima pa sam izašla vani i ostavila Tonija da se zabavlja u špilji (ja je tako zovem jer me najviše podsjeća na špilju). Ubrzo se skupilo još turista. Svi su se slikali kraj špilje, u špilji i na konopu za odmaranje. Jedna cura je ušla s prslukom unutra pa se slikala na konopu, kasnije je i skočila s prslukom. Svi smo joj pljeskali jer je dugo trajalo dok se odlučila za skok. Malo sam se zamislila dok sam gledala te ljude koji slikaju špilju i poželila da pričam s nekom meksičkom babom. Okrenula sam se na zvuk jakog američkog naglaska pa vidjela dvije umjetne sise. Toni se još kupao u špilji.
Na putu za plažu naišli smo na mali štand s hranom pa pojeli tacose. U tjedan dana Mexica nadoknadila sam sve kruha što nisam pojela zadnje dvije godine. Tacosi, fajitas, burritos, enchiladas, probala sam svaku nabrojanu lepinju. Na malim uličnim štandovima prodavači bi poslagali najčešće tri vrste mesa – piletinu, govedinu i svinjetinu. Nakon što odabereš meso (ako nisi vegeterijanac) idu razni dodaci od riže do kapule, salate, graha, itd. koje slažu u malu, veliku, široku, tanku ili debelu lepinju. I na kraju – ljuti umak. Meni je hrana bila zanimljiva, ali pomalo bezlična i sve što sam pojela imalo je sličan okus. Mislim da je do toga što na kraju oni svi namažu svoje lepinje ljutim umacima pa nije ni bitno što je ispod toga dok im gori u ustima.
Biciklama smo došli do plaže. Ova plaža imala je neke male škrije pa sam izabrala jednu i sjela na nju. Bila je iza grebena pa nisam vidjela više ništa osim valova i daljine oceana koja se na rubovima savijala prema unutra. Valovi su bili glasni jer je vjetar pojačavao pa nisam više ni čula ništa osim njih. Valovi svugdje zvuče isto. Sjetila sam se doma i kako smo se zimi skupljali na mulu isprid Emine kuće pa skupljali puževe. More učini da nikad nisi predaleko od doma. Otišli smo onda u nacionalni park u Tulumu da vidimo stari majanski grad. Stari grad ograđen zidinama s pet ulaza, a ispod njega široka pješčana plaža s palmama.
Osjećala sam se kao na setu za snimanje filma Robinson Cruzoa. Šetali smo starim gradom, zabilježili trenutke fotografijom pa sjeli na bajkove i uputili se nazad doma.
09.01.2020.
Rano smo ustali da dođemo do grada Playa del Carmen pa od tamo na otok Cozumel u posjet našem dragom prijatelju Ivanu. Kako Ivan radi kao časnik na kruzeru, osim njemu, veselili smo se i ulasku u kruzer na kojemu ni ja ni Toni nismo nikad bili. Nažalost, Ivan nam je objavio tužnu vijest da nikoga ne puštaju na kruzer taj dan. Valjda je određen broj ljudi dobio probavne tegobe pa nisu željeli riskirati da mi unesemo ili iznesemo nešto sa sobom. Toni je oplakao tobogan pa smo se odlučili podružiti s Ivanom šetajući po gradu. Cozumel je okićen Hootersima, Starbacksima i tržnim centrima. Turistička sezona traje 365 dana u godini pa su imali vremena potpuno se poamerikanizirati. U restoranu u koji nas je Ivan odveo pozdravili su nas s kako ste, a iza nas visjela je hrvatska zastava. Dok smo jeli ribu i zalijevali je maslinovim uljem, zasvirao je Oliver i opet smo bili nazad u Dalmaciji. Ne možemo ti pobić ni da oćemo!
Ivana smo otpratili do broda, a mi smo se uputili nazad doma. Za večeru smo pojeli prve churose – slastica od prženog brašna umočena u nutelu. Ja sam bila oduševljena, Toniju to nije bilo dosta. Pojeli smo i palačinku s bananom pa otišli doma i zaspali čim smo dotakli krevet.
10.01.2020.
Zadnji dan u Mexicu proveli smo u Chetumalu, gradu blizu granice s Belizom, kako bi se uputili za Gvatemalu. I tu je završio uvod u našu priču o putovanju centralnom Amerikom. Mexico je prošlo neplanirano, brzo i burno, nagomilano s previše dojmova, a premalo vremena da se sve slegne.
Ali na kraju, meni su ostali u sjećanju ljubazni taksisti i simpatične žene sa štandova s tacosima. Do idućeg susreta, to će biti dovoljno.
Nisan Doma 