Ustali smo se u četiri ipo. Nebo je bilo crno kao da je netko prešao po platnu friškom bojom pa lijepio jednu po jednu zvijezdu tako da svaka sjaji kao božićna svjećica. Spustila sam glavu pa nastavila šetati prema stanici, još uvijek nije bilo vrijeme da se divim zvijezdama.
-Jesi vidila nebo? -Toni me pogledao oduševljen.
-Da, lipo je. – Bila sam ravnodušna.
-Bit će danas lip dan…
-Nema šanse Toni. Ja ne idem dalje. -Bila sam izričita, pa smo nastavili čekati bus.
Bilo je već pet i dvadeset kada smo zaključili da bus neće doći. Zvijezde su polako blijedile.
-Oćemo se vratit u Nebaj? Da ga pitamo oće nam vratit pola para?
Hacinto se složio s našim prijedlogom i gotovo smo odlučili vratiti se natrag kada mi je predložio da zamijenimo ruksake.
-Moj ruksak nema 20 ni 25 kg, jako je lagan. Probaj. Vi šta god odlučite meni je u redu, ali probaj eto, meni nije problem nositi tvoj ruksak. -Već sam prebacila neke stvari u Tonijev ruksak da podijelimo teret, ali je i dalje bio jednako težak.
-Mogu li pokušati? – Stavila sam na leđa Hacintov ruksak, bio je duplo lakši nego moj.
-Ako tebi nije problem, ja mislim da bi ovako mogla nastaviti.
-Nikakav problem! -Hacintu se šetalo, ipak su zvijezde bile presjajne i svi troje smo znali da će današnji dan biti drugačiji.
-A doručak? – Pitao je Toni.
-Nema doručka. Otkazao sam rezervaciju. A ta žena svakako uvijek kasni, ja kažem u šest, a ona napravi u sedam. Bolje bez doručka, pa ćemo doručkovati u selu.
-A koliko ima do sela?
-Jedanaest kilometara.
Sa sobom sam imala dva paketića keksa, a u svakom paketu po četiri. Podjelili smo kekse, a žena koja je živjela odmah iza, taman se probudila pa nam je skuhala kapučino i u njega stavila slamku. Povukla sam vrući kapučino kroz slamku i u šest sati, bez doručka, počeli smo svoj put u planinu dug jedanaest kilometara.
-Ovo je moja cura. -Ja i Hacinto pili smo kapučino na slamku i pričali putem, a on je stalno držao mobitel u ruci i slušalicu na jednom uhu.
-Pa jučer si mi pokazao curu i bila je druga slika.
-Pa da, imam dvi.
-Pa kako to? – Smijala sam mu se.
-Nisu to prave cure, ne živimo mi zajedno. Samo se IGRAMO. -Na to igramo nisam ništa rekla, samo sam ga nastavila slušati.
-U Gvatemali ne smiješ s curom putovati ni živjeti dok se ne obećate jedno drugome. Trebali bi se naši roditelji upoznati i odlučiti da se mi vjenčamo i onda bi ja mogao živjeti s njom i putovati i biti intiman. Ja s ovim curama nisam intiman, samo se vidimo na par sati tjedno.
-Pa jel’ se želiš vjenčati za nju?
-Ne.
-Pa šta želiš?
-Želim biti slobodan. Ne želim se nikada oženiti jer je brak loš, brak sve pokvari.
-A djeca, želiš li djecu?
-Da, želim djecu.
-Možeš li imat djecu s njom ako niste u braku?
-Mogu, naravno. Moji roditelji se nisu nikada vjenčali i jako su sretni. Ja želim ići u Costa Ricu i putovati i na to trošiti novac, ako se budem vjenčao neću imati više novaca za putovati.
-A kakva je situacija sa ženama tu, jesu liberalne?
-Šezdeset posto njih su liberalne, a ove ostale nisu. Žele ići u crkvu i jako su tradicionalne. Ja im kažem odmah da ja nisam takav, da sam ja više kao Europljani.
-A školovanje žena, prava žena? Je li isto kao s muškarcima ili?
-Isto je, da sve je isto.
Ništa nije isto. Po djevojkama koje su izgledale puno mlađe od mene, a viđala sam ih s djecom koju nose u zavežljaju i vise im po leđima, znala sam da nije isto. Građanski rat u Gvatemali trajao je punih trideset i šest godina, konačno je završio 1996. godine, a najveće žrtve rata bile su upravo žene. Silovanje žena bilo je samo jedno od raznih vrsta “oružja” prilikom ratovanja. Najbolji primjer toga je slučaj u Sepuru Zarcu, koji se uzima kao prvi slučaj seksualnog ropstva koji je saslušan na gvatemalskom nacionalnom sudu. Naime, tamo je za vrijeme rata vojska sagradila vojnu bazu za “opuštanje i odmor”, te je lokalnim ženama naređeno da se prijave u bazu kako bi u razdoblju od šest godina(koje tada još nije bilo poznato obzirom da nije bilo nikakvih saznanja kada će rat završiti) služile vojnicima tako da im peru odjeću i kuhaju. Ubrzo se osim usluga domaćinstva, uvelo i seksualno izrabljivanje žena, pa su žene služile muškarce u trodnevnim smjenama u razdoblju od tri do četiri mjeseca. Mnoge od tih žena nakon rata su bile sigmatizirane od društva i zajednica u kojima su živjele. Tek 2011. godine uz podršku aktivistkinja za ženska prava, pokrenut je postupak na sudu. Dvojica bivših vojnih dužnosnika imenovanih u ovom slučaju uhićena su 2014. i osuđeni su na 30 godina zatvora zbog zločina protiv čovjećnosti. Ovaj slučaj izuzetno je važan za poimanje prava žena, ne samo u Gvatemali nego cijeloj latinskoj americi, obzirom da je prvi takav slučaj koji se vodio na nacionalnom sudu, bitan je kako za pravosuđe tako i za širu javnost koja je takvu vrstu zločina opravdavala samo kao još jedno od dopuštenih sredstava ratovanja.
Iako je rat završio još ’96.godine, prema statistici koja je objavljena 2013. godine, čak 748 žena je umrlo nasilnom smrću, u prosjeku dvije žene dnevno. Od 56 000 prijava koje su evidentirane iste godine, samo je šest posto osuđenika bilo kažnjeno na kraju. Osim toga, u samo godinu dana više od 10 000 žena u Gvatemali prijavi seksualno nasilje, a teško je uopće zamisliti koliko žena ne prijavi seksualno nasilje obzirom da se radi o državi koja ne uči mlade žene kako reagirati na nasilje nego upravo suprotno, kako ga prihvatiti.
Stali smo kraj jednog drveta da se napijemo vode i odjenemo laganiju odjeću. Naslonila sam backpack na stablo pa se napila vode. Onda je odjednom backpack pao i strovalio se u provaliju, gledala sam ga kako lomi grane i propada sve dublje. Na trenutak sam bila očajna i nisam se micala, a onda je Hacinto rekao Ovo je moja planina pa se spustio u provaliju i dovukao torbu nazad. Sa sobom je nosio veliku mačetu koju je izvukao iz ruksaka. Nastavili smo mirno dalje.
Trenutak u kojem je Hacinto bez razmišljanja i osuđivanja otišao po moj backpack, bio je jako “macho”. Čak i ako se radi o mladiću koji ne spada u standarnu “macho” kategoriju, Hacinto je prosjećni Gvatemalac koji nema više od 165 cm, s malim zgodnim trbuščićem koji je čini mi se zaštitni znak svih Gvatemalaca, njegova gesta bila je jako muževna. Svaka žena bi poželjela da muškarac kraj nje poleti u provaliju za njenim glupim ruksakom i ne kaže joj “a šta nisi pazila di mećeš ruksak“? i još uz to izvadi machetu iz torbe pa s njom usputno odreže par grana stabala. Upravo s tim macho opravdanjem vode se muškarci u Gvatemali, toplo se nadam da je naš Hacinto iznimka, kada se prema ženama odnose kao prema objektima ili seksualnim objektima. Nažalost, nije šala, u Gvatemali postoji izraz “Machismo” koji opravdava nasilje nad ženama i prihvaćen je kako s muške strane, tako i s ženske strane spola. U prijevodu “šta je nosila minicu, sama je kriva” prihvaćeno je najčešće i bez minice.
-Vidi Martina! -Okrenula sam glavu pa u daljini vidjela planine čiji su vrhovi virili između bijelih oblaka koji su podsjećali na vatu. Izbilo je sunce pa osvjetlilo nebo svijetlo plave boje ispod kojeg su planine kao otoci plivale među oblacima. Prvi put smo vidjeli čisto nebo nakon više od tjedan dana.
Toni je upalio muziku na zvučniku pa smo pješačili uz glazbu. Krajolik se izmjenjivao iz uskih puteljaka u široke zelene brežuljke. Pastirice i pastiri su prolazili s kozama, ovcama i psima čuvarima. Svi su nas pozdravljali putem, a moje misli su se kao od plastelina promijenile u šarenilo i veselje. Skoro pa sam poželjela biti pastirica i ostati među ovcama pa se sunčati s njima u travi.
Zanimljivo mi je bilo promatrati svoje misli koje su sada bile potpuno suprotne od jučer. Složila sam se sama sa sobom, a i s Hacintom koji mi je priznao da je moj ruksak ubojito težak, da je najveći problem bio u težini torbe. Na nogama su nam bile navučene plastične vrećice jer su cipele bile vlažne pa da ostanemo suhi. Gazila sam kroz blato koje se već stvrdnulo na nekim dijelovima pa su se formirale naslage, ali nije mi više smetalo. Najbolje priče pišu se negdje između užitka i tragedije.
Prošli smo kozu, ovcu, konja, kokoš, psa i svinje koje su virile iza ograda i ljubile se s blatom. Nakon jedanaest kilometara došli smo do malene kuće na zelenom proplanku. Opet željezna šolja. Ova je mirisala na životinjski izmet, na gnojivo, pa mi je bilo malo ugodnije obaviti nuždu. Miris ljudskog izmeta mi puno teže pada. Ispred kuće par kokoša i pilića u šetnji, pas se sunča, a na dugoj žici prži se odjeća na suncu. Za doručak špageti.
-Jesi vidio ovo s imigrantima? -Pitala je žena Hacinta. Pričala je španjolski.
-Ovi iz Hondurasa? Ma vidio sam. Navodno im nije dobro u njihovoj državi zbog ekonomske krize i nemaju posla. Svi idu za SAD.
-Ali…čula sam da će u SAD-u biti rat! Napali su neku državu.
Hacinto joj je objašnjavao situaciju između SAD-a i Irana, a ja sam ih u nekom trenutku prestala slušati. Špageti su bili ukusni.
-Moramo dalje. Moramo požuriti. – Hacinto je bio neumoran.
-Zašto?? Pa tek je jedanaest sati, a bus je u jedan. – Bus s kojim smo trebali nastaviti do iduće obitelji na stanicu dolazi u jedan sat i navodno iza njega niti jedan ne prolazi tom istom rutom.
-Pa koliko još kilometara imamo?
-Još dva! Rekao je Hacinto pa ustao sa stola i morali smo nastaviti.
Brzo su prošla ta dva kilometra i bilo je tek jedanaest i pedeset kada smo došli na stanicu. Legli smo na travu i pržili se na suncu, a ja sam se mazila s jednim konjem pa zaspala. Bilo je ugodno i pasao nam je odmor. Krajolik oko nas podsjećao je na Švicarske Alpe, sa širokim zelenim proplancima i brežuljicma.
Sve je izgledalo jako bajkovito, ali onda je došao jedan sat, a bus se nije pojavljivao. Preko puta ceste sjedio je čovjek sa šeširom i nekim papirima kojima se bavio dok je čekao. Sjedio je tako još malo pa se ustao i napustio stanicu.
-Ako ne dođe bus, vratit ćemo se nazad i možemo spavati kod one obitelji.
On nije normalan. Jutros nije bilo busa, sada opet nema busa. Nismo jeli doručak jer žena uvijek kasni i sada možemo samo pješačiti nazad ili ostati tu još jedan cijeli dan i sutra opet čekati bus za koji nismo sigurni postoji li uopće.
-Srijeda je, loša sreća. Danas ne vozi puno buseva. Baš loša sreća…-Hacinto je mirno objasnio situaciju.
Ja i Toni smo šutjeli, u nekom trenutku postalo je besmisleno komentirati. U tišini smo nastavili čekati bus. Još malo kasnije, oko jedan ipo, u našem smjeru približavao se džip-pick up koji je prenosio daske. Počela sam mahati rukama, a Hacinto mi je viknuo da je zauzeto. Mahala sam i dalje pa se čovjek zaustavio i pozdravio nas. Poslali smo Hacinta da pregovara. Ja sam sjela naprijed, a njih dvojica i ruksaci smjestili su se između dasaka. Čovjek mi je pričao kako živi u planini i da se bavi uzgojem voća i povrća, pa me pitao sviđa li mi se planina. Rekla sam mu da mi se sviđa pa mu ispričala jučerašnji dan. Potvrdno je kimao glavom i znao je dobro o čemu pričam pa me tješio krajolikom koji se prostirao ispred nas. Onda mi je pokazao svoju kuću kraj koje smo prošli putem. Rekao je da se vozi na market, da treba kupiti stvari za tjedan. Cesta je bila puna rupa od kiše, pa smo vijugali po cesti pokušavajući ih izbjeći. Nekada bi upali u rupu, ali on je bio spretan i brzo bi se izvukli. Treskali smo se čitavim putem, a uzbrdice su dugo trajale. Postavljao mi je pitanja o Hrvatskoj i nije znao tko je Luka Modrić.
Kada nas je dovedo do marketa pozdravili smo se pa nastavili čekati drugi pick up. Naišao je mladić koji nam se obratio na engleski, a ja sam opet poslala Hacinta da pregovara. Ovaj put sam sam ušla sa stražnje strane, nije bilo daski. Oko nas izmenjivale su se malene planinske kućice, žene su nosile razne terete na glavi, a jedna je prošla s velikom vrećom koja je izgledala kao da je puna brašna i nije mi bilo jasno kako drži ravnotežu. Negdje dolje u daljini oko male bare, u krugu je sjedilo par žena i pralo robu.
Iskrcali smo se iz ovog pick-up-a pa nastavili čekati bus. Svi troje bili smo umorni, sunce se miješalo s friškim planinskim zrakom i na trenutke sam se znojila, a na trenutke bi me hladio vjetar. Bilo mi je dosta čekanja.
Napokon je došao bus. Mene su postavili naprijed, između vozača i još jednog putnika. Nisam se vezala, nitko se ne veže u Gvatemali. Ja i stariji čovjek, oboje zamantani od sunca naslanjali smo se jedno na drugo u polusnu. Rupe na cesti trzale su me iz snova pa sam se probudila i izašla iz autobusa, stigli smo kod naše obitelji. Prostrana terasa ispred kuće bila je puna velikih posuda s odjećom, a mlada žena s vunenom kapom stajala je nad robom i prala je u sapunici.
Buenas tardes, pozdravila nas je i pokazala nam wc koji se nalazio preko puta ceste, nekih dvadeset metara od kuće. Uputila nas je naprijed u prostoriju za spavanje koja se nalazila u prizemlju kuće. Soba se sastojala od šest velikih kreveta prekrivenih dekama, postavljenih jedan do drugog kao u kasarni, pa smo odabrali jedan i uvukli se unutra da se ugrijemo. Domaćin nas je došao pozdraviti, pa nam je postavio par standarnih pitanja o Hrvatskoj i najavio nam vrijeme večere.
Oko šest sati ustali smo, pa krenuli u gornji dio kuće gdje se kuhala večera. Dvorištem su šetali psi lutalice, a uske visoke stepenice vodile su do kapije koja se nalazila na ulazu u prostoriju gdje su živjeli naši domaćini. Ušli smo u kuhinju, dva mlada dječaka sjedila su pokraj peći na kojoj su se nalazi lonci u kojima se kuhala hrana. Jedan dječak u naručju je držao bebu i sakrivao glavu iza nje da ga ne promatramo. Između kotlova sakrila se mačka koja je zatvorenih očiju grijala rep kraj drva koja su pucketala u vatri. Sjela sam do nje da se i ja ugrijem. U prostoriju je ušla mlada djevojka kojoj je s leđa visio šareni zavežljaj iz kojeg bi ponekad izvirila glava djeteta koje se nečujno kretalo sa zavežljajem kao da su davno srasli u jedno. Predstavili smo se pa sam je znatiželjno upitala koliko ima godina, izgledala je jako mlado.
-Ja? Imam 18 godina. -Odgovorila mi je pa okrenula glavu prema peći.
Gvatemala ima najveći broj maloljetnih trudnica u cijeloj Latinskoj Americi kao i najveći broj dječjih brakova. U prosjeku čak 4 000 djevojčica godišnje u godinama od 10 do 14 rodi dijete. Gotovo 20 % tih djevojčica silovano je od člana uže obitelji, oca ili rođaka. Kada se dogodi trudnoća, primorane su izdržati trudnoću do kraja, a kada trudnički trbuh postane vidljiv, izbacuju ih iz škole. Većina njih nikada ne nastavi školovanje. Kao tako mlade trudnice često nisu upućene u sami tijek trudnoće pa ne brinu kako o vlastitom, tako ni o zdravlju budućeg djeteta. Zbog toga veliki broj djece umre pri porodu ili se rode neuhranjena. Osim toga, problem je i u odvijanju samog poroda obzirom da se radi o tijelu djevojčice koje još nije fizički spremno za sami čin poroda, kukovi su još uvijek uski i radi se o spolnim organima djeteta. Iz toga razloga, drugi najveći uzrok smrtnosti žena u Gvatemali je upravo smrt pri porodu.
Pojeli smo treće špagete u dva dana pa ostali sjediti za malim stolom promatrajući rutinu ljudi koji kao da su bili iz nekog drugog, zaboravljenog svijeta. Jedno po jedno, napustili su prostoriju, a ja i Toni ostali smo sami, ugrijani kraj peći. Bilo je teško mislima shvatiti takve polove stvarnosti, život koji se vrtio u toj prostoriji snažno se suprostavljao konzumerizmu u kojem živim. Zelene cigle buljile su u mene i osjećala sam se potpuno prozirno kao da se vidi kroz mene i u mene, u moja posjedovanja i želje. Osjećala sam se prozirno ispred zelenih cigli, kao da sam produkt neke druge stvarnosti, kao da sam objekt nekih drugih igara, kao da je “machisam” u mom svijetu prerastao u neku drugu razinu koja mi nije bila jasna, ali osjećala sam da je prisutna. Bila sam potpuno prozirna i nekakva čudna nit zavezala me za zavežljaj od te mlade žene, postepeno sve više osjećajući da i ja nosim svoj, al’ ga samo zelene cigle vide.
Mačka se rastegla pa odšetala iz prostorije, pa smo i mi ustali za njom. Zatvorili smo vrata kapije i uputili se u sobu u prizemlju gdje smo zaspali prije devet sati.
Jutrom su vladali pivci i lavež pasa, probudili smo se u sedam da stignemo na doručak koji nas je čekao u sedam ipo. Desayuno rancheros. Popularni planinski doručak koji uključuje dva pržena jaja, grah, sir, umak od rajčice i tortilje, a ponekad se nađe i komad kobasice.
-Muchas gracias, esta muy bueno. -Pohvalili smo stariju gospođu koja nam je poslužila doručak.
-Je li inače ovako hladno u planini?
-Nije, nije, samo prvi i drugi mjesec. Inače je puno toplije.
-Znate li na kojoj visini se nalazi vaše selo? -Toni je znatiželjno pitao.
-Ne, ne, ja to ne znam. To zna moj muž! -Prebacila je tu odgovornost na njega, pa se nastavila baviti loncima dok joj se par unučadi vrtjelo oko suknje.
U velikim gradovima u Gvatemali prosjek školovanja je 8 godina dok je u ruralnim dijelovima prosjek 4 godine, razlika je u duploj brojci. Osim razlike između gradova i sela, prisutna je i velika diskriminacija domorodnog stanovništva pa tako muškarci koji čine autohtno domorodno stanovništo u prosjeku završe 4 godine škole, a žene 3 godine. Ostali muškarci koji ne spadaju u to domorodno stanovništvo školuju se ipak malo duže, prosječno završe 6, a žene 5 godina škole. Na kraju, samo 12 % mladih upiše studij, a većinom žene uspiju izgurati do kraja, osobito na humanističkim studijama gdje žene čine čak 70 % studenata.
Uz sve poteškoće s kojima se susreće stanovništvo ove dinamične zemlje, njihovi osmjesi su uvijek široki, vežu ih uske obiteljske veze i izuzetno su ljubazni prema strancima. Sve to vidi se iz kratkih situacija s kojima smo se susretali po ulicama kada djeca nose stvari starijima ili vozač autobusa skrene u usku ulicu točno do doma starijeg čovjeka kako bi on skupio nekakvu ribu koju u kašeti unosi u bus pa nastavlja dalje, ili kada je vozač busa stao i skupio umorne imigrante i besplatno ih prevezao nekoliko kilometara da im skrati put. U oblačnim danima Gvatemala je šarena od tradicionalnih nošnji koje od ulica čine paradu za oči, a oblacima brane ulaz u duše ovih veselih ljudi. Prljavih ruku i sa pokojim zlatnim zubom, na svoj način kreću se dalje, istodobno se približavajući i udaljavajući od svoje prošlosti koja se postepeno mijenja čuvajući jaku tradiciju s težnjama za većim pravima domorodnog stanovništva i manjom diskriminacijom, te boljom zaštitom ženskog stanovništva.
Nastavili smo svojom stazom, ovaj put busom, dalje u planine Chuchumatanesa.
Nisan Doma 