Vulkan je geološki oblik (najčešće planina, no također ima i podmorskih vulkana) gdje lava izlazi na površinu Zemljine kore. Vulkani bitno utječu na oblikovanje Zemljinog reljefa. Na Zemlji, najčešće se susreću na rubovima litosfernih ploča. Vulkan može biti aktivan ili neaktivan, ovisno o njegovim erupcijama i tektonskoj aktivnosti u njegovoj blizini. Najistaknutiji dio vulkana je vulkanska kupola koja se neprestano povećava. Na vrhu kupole se nalazi krater, a vezu između kratera i vulkanskog ognjišta čini vulkanski kanal. Naziv “vulkan” potječe od rimskog boga Vulkana, boga vatre i vulkana. Proučavanjem vulkana se bavi vulkanologija. (wikipedija)
Bilo je oko devet sati ujutro kada smo krenuli, sunce se već popelo dovoljno visoko i bilo je vruće, osjećala sam kako mi znoj curi niz hlače. U backpacku sam nosila hranu i toplu odjeću, bio je puno lakši nego onda kada sam se penjala na Cuchumatanes. Za nama su išli nosači, oni su nosili po nekoliko ruksaka na leđima, svima onima koji su im platili kako bi se penjali bez ikakvog tereta. Pomislila sam kako bih radije ostala doma nego im dala da mi nose ruksak, gledala sam ih sa sažaljenjem, njihova čela koja su izgledala kao da su ih namazali uljem, putem su se smijali i međusobno razgovarali, nisu izgledali uznemireno zbog dodatnih kila na leđima, vjerojatno su se veselili dolarima.
Penjala sam se poprilično lagano, to me posebno mučilo jer me već nekoliko ljudi opomenulo da će uspon biti težak i da budem spremna na to što me čeka. Dok sam tako čekala trenutak boli, pitala bih se povremeno kako bi život izgledao kada ništa ne bi znali i kada bi sve bilo iznenađenje, bi li onda čekala da mi bude lakše ili da mi bude teže ili možda ne bi čekala ništa.
Početak puta bio je zelen i prepun visokih stabala koja su zatvarala pogled u daljinu. Zaustavili smo se na malom proplanku i izvadili ručkove iz ruksaka, pet pasa pratilo nas je cijelim putem, pa smo piletinu i vodu podjelili s njima, a ja sam pitala vodiče jesu li to njihovi psi, na što su mi odgovorili da nisu. Brinulo me to što im nitko ne daje vode. Valjda ti psi prate svaku novu grupu planinara, sve do vrha pa nazad, nadajući se da će se netko smilovati i podijeliti s njima ručak. Neki su bili borbeniji od drugih, ali svaki je dobio bar po malo našeg obroka.
U grupi nas je bilo desetak i svi smo imali između dvadeset i pet i trideset i pet godina. Nismo se posebno upoznavali niti smo puno pričali, razgovore smo započinjali samo kada bi zajedno reagirali na stvari koje su nas okruživale jer nam je to bila jedina poveznica, naši privatni životi ostali su negdje iza i nikoga nisu pretjerano zanimali tu u planini.
Kada smo završili s ručkom, ustali smo i nastavili s penjanjem. Prošla su dva sata pješačenja, pa su se prorijedila stabla i otvorio se pogled u daljinu, prema vulkanima. Oblaci su napunili rupu u središtu između planina, pa su virili samo do pola.
Penjali smo se na Acatenango samo kako bi vidjeli Fuego. Fuego je aktivan vulkan, od 1524. godine eruptirao je šezdeset puta, te je zato proglašen povijesno najaktivnijim vulkanom u Srednjoj Americi, a zadnje takve erupcije dogodile su se 2018. godine kada je skoro dvjesto ljudi poginulo i preko dvjesto proglašeno nestalima. Prilikom takve erupcije, Fuego je izbacivao lavu šesto metara u visinu. Ove niske, manje erupcije, koje smo imali namjeru vidjeti, događaju se svakodnevno i nisu tako ozbiljne.
Planinarili smo prema vrhu Acatenanga koji se nalazio na četiri tisuće metara nadmorske visine. Odjednom sam u daljini čula zvuk poput potresa. Svi smo se zaustavili i okrenuli prema planini koja je mirno stajala u daljini. Iz utrobe je izbacila mali sivi oblak. Onda još jedan, veći i tamniji. Oblak se popeo visoko iznad gdje je ostao sve dok ga vjetar nije raspuhao, pa ga zamjenio novi. Nastavili smo se penjati uz zvuk Fuega koji je što smo se penjali više, postajao sve bliži.
Kako smo se penjali više i zrak je postajao hladniji. Znoj u hlačama se osušio i bilo mi je ugodnije, zaboravila sam čekati na bol i uživala sam u pogledu. U dubini ispod nas, bijeli oblaci čisti kao snijeg, napunili su prostor i pomislila sam kako bi zapela između kada bi skočila u njih. Bili su gusti i debeli.
Sunce se pomaklo na drugu stranu i tako otkrilo tamnu stranu vulkana, crna izrezbarena ravnica na kojoj je pomrlo sve živo i zeleno. Točno se vidjela crta koja je predstavljala granicu između zelenila i stijene, moglo bi se reći, između života i smrti. Sve što je dotakla lava bilo je ispečeno i mrtvo, a samo nekoliko metara dalje od crte smrti, rasla su grmolika stabla. Izgledalo je kao da je tako lako biti na obje strane, ali bilo je jasno da se granica može promjeniti u bilo kojem trenutku.
Oko četiri sata poslije podne napokon smo se popeli do baznoga kampa gdje su već bili postavljeni šatori za svakoga od nas. Nisam doživjela trenutak kolapsa i pomislila sam kako je Cuchumatanes podigao moje granice izdržljivosti, pa je napokon i patnja dobila svoj konačan smisao. Pogled koji nas je dočekao bio je nadrealan i odmah sam pomislila ah ovo se neće moći napisati. Ušla sam onda u svoj šator jer nikada prije nisam spavala u šatoru i bila sam znatiželjna. Izgledao je maleno iz vana, ali kada sam ušla iznenadila sam se koliko prostora zapravo unutra ima. Bila sam uzbuđena i nisam razmišljala o tome kako će temperatura ubrzo pasti do nule.
Nosači su trčali okolo po planini i skupljali drva za vatru, vikali su i skakali negdje između stabala, nismo ih vidjeli nego samo čuli iz daljine, podsjećali su na djecu koja se igraju u kućnom dvorištu. Vjerojatno je za njih ova planina to i bila. Kad su se vratili nakon obavljenog posla, pozvali su nas da idemo za njima više u planinu, pogledati zalazak sunca, navodno nismo bili dovoljno visoko. Pratili smo ih nekih desetak minuta, pa smo se zaustavili na jednoj stijeni, svatko je zauzeo svoj šiljak, pa se pokušao na njemu namjestiti. Iako nije bilo baš udobno, svi smo ušutjeli i gledali naprijed, sjedili smo svatko na svojoj stijeni, visoko iznad oblaka i izgledalo je kao da dole ispod nas, ne postoji ništa.
Fuego je eruptirao u kratkim razmacima, bio je taman i crn i vidjeli smo samo oblake koji su izlazili iz unutrašnjosti. Kako se sunce spuštalo niže, formiralo je dugu narančastu crtu po sredini obzora, mi smo i dalje sjedili u tišini, bilo je kao da gledamo predstavu i čekamo glavnu scenu, da se netko ubije ili umre, čekamo rasplet. Sunce je otišlo dolje ispod oblaka i na našu stijenu pala je sijena. Kako se sunce više gubilo, stijena je postajala mračnija, a Fuego je dobivao boju. Lava koja se prosipala po rubovima planine napokon je bila vidljiva i Fuego je bio obojan u boju vatre. Najbolji čin je počeo, a ispred nas je bila cijela noć u gledalištu.
Već se mračilo i trebali smo se spustiti nazad u bazni kamp. Skuhali smo večeru, pa se skupili oko vatre koja je gorjela u središtu i posjeli se na malene drvene klupe, u rukama smo držali plastične tanjure, pa vilicama zavijali špagete promatrajući Fuego koji je svijetlio u daljini i komadima lave prskao crno nebo. Na prijelazu između dva vulkana, svijetlilo je nekoliko malih točkica koje su se kretale bliže Fuegu, bila je to grupica ljudi koja je očito željela erupciju vidjeti još iz bližega.
Jedan od nosača, kojemu su falila prednja dva zuba, sjeo je pored mene da bi bio bliže vatri. Započeli smo priču, rekao mi je da Fuego nikada ne izgleda isto i da je u svako doba godine drugačije popeti se na planinu, a da je posebno teško, ali i lijepo, popeti se kada je planina prekrivena snijegom. Onda je prekinuo svoju priču pa viknuo Vidi, vidi, velika vatra!
Sati su odmicali, bilo je hladnije, a ja sam se sve više lijepila za vatru, otvorili smo po pivo da se uspavamo, pa uz zvuk pucketanja drva promatrali nebo koje gori. Oko deset sati, napustila sam vatru i uputila se u šator da što prije zaspem, Toni je još uvijek fotografirao erupcije, ali ubrzo mi se pridružio. Planirali smo što prije zaspati kako bi što odmorniji ustali u četiri ujutro i popeli se na vrh, da dočekamo izlazak sunca. Uvukli smo se u vreće za spavanje, pozdravili Fuego i povukli patent, temperatura je pala oko nule.
U noći sam se budila i vrtjela, nisam baš spavala. Prvo sam se probudila jer sam morala isprazniti mjehur, pa sam ostala tako par trenutaka vani u mraku. Skamenjenja sam gledala malo vulkan, malo zvijezde i na trenutak mi nije bilo jasno kako u životu stignemo zaboraviti na prirodu.
Vratila sam se u šator i čekala da me probudi alarm. Kada je napokon zazvonio i dao mi dopuštenje da budem budna, izvukla sam Toniju čepiće iz ušiju da ga čuje i on, pa da što prije izađemo vani. Izašli smo iz šatora, a Fuego je i dalje bio glasan i svijetlio je u mraku, zvijezde su pravile luk na nebu i ovako visoko, izgledale su kao da se spuštaju na Zemlju. Kada smo se krenuli penjati, osjetila sam umor, noge su mi bile teške kao da vučem utege za sobom, teren je bio strm i sklizak, bilo je hladno i bio je mrak. Pojela sam Snickers, pa si dala ubrzanja, do vrha nam je trebalo sat vremena i petnaest minuta, a bili smo tromi i nepokretni. Moj metabolizam je jako spor ujutro, slaba sam i padam u nesvijest po tramvajima, ali ovaj put nisam pala nego sam se popela do vrha. Psovala sam u sebi tu i tamo i postavljala si ona najobičnija pitanja zašto ti ovo sebi radiš, šta ti ovo triba u životu i znala sam da patim, ali isto tako svaki korak dalje znala sam i da jačam, pa sam tako, kad je sve prošlo, ipak zaključila da sam na kraju za nijansu snažnija.
I tako sam se popela na Acatenango, prvi put na četiri tisuće metara nadmorske visine. Bilo je hladno i mislila sam da će mi otpast nos, al’ bila sam jaka i um mi je bio još jači, a kad ojačaš um i utezi na nogama slušaju za njim, a moj um se našiljio na rubovima tako da sve teškoće dočeka na nož i ne da im da probiju dublje.
Ko da smo na misecu! Toni je bio u pravu jer krajolik oko nas svakako nije podsjećao na planet Zemlju. Zaobljena brda posuta crnim sitnim pijeskom bila su bez iti jedne travke, četiri kilometra u visinu približila su nas zvijezdama, a malo dalje od nas vulkan je rigao vatru. Osim toga, puhao je snažan vjetar od kojega nas na ovom visokom prostranstvu ništa nije štitilo. Sunce je kao balončić probijalo oblake i onda, brže nego smo to očekivali, se potpuno iščupalo van iznad njih pa osvijetlilo sve oko nas. Fuego je postepeno gubio crvenu boju, ponovo smo mijenjali mijesta, mi smo bili u svijetlu, a narančasta lava izgubila se u sjeni i opet smo vidjeli samo gusti sivi dim.
Dok smo se spuštali nazad u kamp, u daljini se čuo snažan potres, najsnažniji do sada. Zastali smo, pa vidjeli crnu magmu kako se preljeva niz planinu i spušta nisko, sve do dijela gdje smo sinoć vidjeli grupu ljudi sa svjetiljkama na glavi. Okrenuli smo se prema vodiču otvorenih usta, što bi bilo s tim ljudima da su bili tamo?? “Tamo je zabranjeno ići”, rekao nam je mirno naš vodič koji nas je jučer pitao bi li za par dolara više prošetali bliže Fuegu. Možda nam je zaboravio napomenuti da idemo na vlastitu odgovornost.
Spustili smo se dolje, opet je gorjela vatra, za doručak smo jeli palačinke s medom i pili kavu. Brzo sam se ugrijala i opet mi je bilo toplo. Uvijek će ti biti toplo, i uvijek se možeš ugrijati, ali ne možeš uvijek vidjeti Fuego, prošlo mi je kroz glavu dok mi se vraćala cirkulacija u nos.
Upoznala sam taj dan neke zanimljive ljude, jednu curu iz Škotske koja je nakon prekida duge veze otputovala u Indiju na tečaj joge, pa nastavila putovati još šest mjeseci. Upoznala sam i par iz Amerike koji zajedno putuje već mjesec dana, a ostalih šest mjeseci žele nastaviti odvojeno. Rekla mi je ta cura, ne sjećam se kako se zvala:”po cijele smo dane zajedno, postalo je prenaporno, samo želim ležati na plaži i malo se odmoriti od njega”, pa se prijavila za posao u nekom hostelu na obali Gvatemale. Upoznali smo i par iz Italije koji već godinu dana putuje svijetom. Pomislila sam kako još uvijek nismo upoznali Hrvata i kako još nismo upoznali osobu koja putuje kraće od mjesec dana.
Skupili smo stvari i ugasili vatru, pa krenuli nazad. Puno lakše se spuštat’ nego penjat\. Malo smo trčali, malo šetali, uživali smo u prirodi, sunce je grijalo, al’ se nisam puno uznojila. Osjetila sam da mi se neki čudan spokoj uvukao tamo gdje kažemo da osjetimo srce i kao da se par grčeva otpustilo i ostalo gore u visini iznad mene, da ih Fuego proguta.
Pozdravila sam ljude i rekla slučajno See you (vidimo se) pa se sjetila da ih neću više nikada vidjeti. To mi svaki put bude dosta čudno, ali zamijene ih već sutra neki drugi ljudi, pa valjda tako ljudi samo budu ljudi i nitko nije određeno bitan i svi ti budu prijatelji dok to mogu biti. A kad odu, onda odu tako da ih nikad više ne čuješ ni ne vidiš. Ali ne patiš za njima jer znaš da nisu tu da ih vežeš za sebe nego su više kao kiša ili snijeg, dobro vrijeme, samo dio nekog dana ili situacije, dio priče i komad slike. Pa mi je na kraju bilo dobro što sam im rekla see you jer sam možda znala da ću ih bar jednom opet vidjeti, evo tu, dok mi šetaju po priči.
Nisan Doma 