Parazit

-Ej, ma samo da ti javim, znam da ne pratite vijesti, čini se da je neki virus izbia u Wuhanu. Nemam pojma šta će bit s Rokovom razmjenom i oće li ić na kraju.
-Ma čula sam, pročitala sam na Indexu. Vjerojatno preuveličavaju, umirit će se to do njegove razmjene.
-Ma e sigurno, on triba tek na lito ić. Ima još do lita…A uvik tamo u njih nešto izbije.

Prošla su tek dva tjedna da smo na putu, bio je kraj prvog mjeseca, a ja sam prvi put čula za virus naziva korona ili stručnije covid-19.

Uz pokoju vijest o tom virusu koji je izbio na wuhanskoj tržnici, zbog kojeg mi je brat slao snimke Kineza koji padaju bolesni po podu, putovali smo još mjesec dana tugujući samo zato što nam je vrijeme ograničeno i ne možemo više vremena provesti u Gvatemali.

Uputili smo se za Nikaragvu. Trebalo je proći dvije države, Honduras i El Salvador kako bi došli do Leona, prvog grada kojeg smo planirali posjetiti. Odlučili smo se na putovanje busom jer je bilo najisplativije, a trajalo je nekih petnaest sati. 

Ujutro rano, dok je zrak još bio hladan i svjež, izašli smo van s ruksacima u koje smo utrpali i zgnječili naše živote. Samo nam je toliko za život trebalo, dovoljno da stane u ruksak. Vozač mini-busa čekao nas je ispred hostela u Antigui. Putem smo skupili još dvije putnice i u tišini napustili grad.

-Koji je to jezik? -Pitala nas je djevojka koja je sjedila tik do nas, zalijepljena za vrata. Imala je dugu smeđu kosu, bijele gole noge i između dvadeset i pet i trideset godina.
-Hrvatski.
-A daa, predobro. Nisam na putu još nikad upoznala Hrvata.-Naravno da nisi.
-Nismo ni mi. A otkud si ti, putuješ za Leon?
-Iz Estonije, jednog malog grada, ne bi ga znali. Putujem za El Salvador, pa ću onda u Nikaragvu. Davno sam bila u Nikaragvi i planirala sam ovaj put posjetiti neke druge države u Srednjoj Americi, ali evo opet se vraćam tamo.
-Ni mi još nismo upoznali nikoga iz Estonije. – Pitala sam je čime se bavi i koliko dugo može putovati, čeka li je neki život doma.
–Arhitektica sam. Nakon što sam završila faks radila sam tri godine u uredu i onda sam shvatila da to nije za mene, ne želim se više baviti arhitekturom.
-Možda je do ureda.
-Nije do ureda, ne želim se više baviti arhitekturom, dala sam otkaz kada sam skupila dovoljno novaca da otputujem. Voljela bih imati svoj mali bar u Nikaragvi na plaži, da oko mene ljudi surfaju, da je stalno vruće i da nema zime, da ne kupujem skupe kapute nego da se stalno odijevam evo ovako. -Pokazala je opet na svoje gole bijele noge koje su izgledale kao uteg koji je nosila s Baltika.

Iz torbe je izvukla komad hladne pizze, zagrizla je i nastavila jesti, ja sam ponovila istu radnju s kroasanom od čokolade. Kupila sam ga sinoć, bio je suh i mirisao je na sir. Svi smo zašutjeli i žvakali, čulo se samo mljackanje i zvuk automobila. Okrenula sam se prema prozoru da mi Estonka slučajno ne bi čula misli, zamislila sam kako bi bilo da otvorim bar u Nikaragvi, tamo gdje je uvijek vruće i gdje surfaju, nitko me ne zna i ne treba mi odijelo da idem na posao. Istina je da sam se često hvatala u maštanjima i da je svaka nova osoba koju sam upoznavala na putu bila potencijalni život u koji sam kao kakav parazit, zamišljala da se mogu uvući. Onaj koji mi je bio poznat, bio je završen i nije imao tok, nisam imala konkretne planove, samo puno želja za koje nisam znala kako se ostvaruju. Fakultet je bio iza mene, novac koji sam zaradila odlučila sam potrošiti na put koji sam željela da traje što duže kako bi što više života probala. U međuvremenu sam se nadala da će se negdje između priče i žvakanja, dogoditi moj. Bila sam bez pravca i  vrebala sam napeto, spremna da ukradem život bilo kojoj osobi koju sretnem.