Kratke pripovijetke iz Saint Louisa

U Saint Louisu sam se budila u pet ujutro jer je džamija ispod prozora imala najbolje zvučnike u gradu. Kočije natrpane ljudima spuštaju se niz duge ulice dok kokoši kradu hranu kozama, a djeca bosa igraju nogomet između plahti na kojima se sunčaju mušice što zuje u prazno. Ocean koji se grebe o obalu, ribari zamotani u duge zelene mreže i nizovi šarenih brodova što grad bojaju u dugu. Sve to i još koji magarac više – Saint Louis.
-Amo u ovaj restoran, ne da mi se više tražit, gladna sam.
Već je pala noć kada smo se uputili po prvi obrok u Saint Louisu.
Odmah na vratima naslonjena je čekala mala djevojčica, stariji gospodin i gospođa. Pozvali su nas unutra, čovjek je pokazao prstom na curicu i izgubio se noseći osmijeh sa sobom. Kao i inače kad jedemo u Senegalu, jeli smo sami. Svaki restoran bio je naše privatno malo carstvo u kojem bi svo osoblje i još koji susjed koji bi naišao s ulice uložili sav trud da nam pruže najbolju uslugu.
Velika mapa Afrike nakrivljeno je visjela na zidu, a iznad nje društvo joj je pravila slika afričkog motiva, nakrivljena u istom smjeru. Svaka slika naginjala je na jednu ili drugu stranu, toliko naglašeno kao da su ih namjerno tako postavili, možda da sakriju malo vlage na zidu. Na kariranim stolnjacima u nijansama plave boje čekale su čaše i pribor nekog zaboravljenog gosta.
-U ponudi imamo škampe i pomfrit, piletinu i pomfrit…
Djevojčica je bila toliko tiha da sam se morala ustati sa stolice i nagnuti se prema njoj da je bolje čujem.
U trenutku kad smo naručivali škampe u umaku, gospodin koji je bio na ulazu kad smo dolazili vratio se sada u novoj ulozi i zauzeo mjesto u restoranu, a djevojčica se ispričala i brzog koraka napustila naš stol odlepršavši do njega kako bi ga što ljubaznije uslužila. On bi tu i tamo okrenuo glavu prema nama da provjeri jesmo još tu, strpljivo čekajući svoj obrok s laktovima na stolu gledao je ravno u zid ili nakrivljenu sliku. Nismo bili sigurni, ali vrlo je lako moguće da je to bio otac ili stric koji se angažirao u ulozi gosta kako bi nam pravio društvo u restoranu. Iza improviziranog šanka bio je prolaz u obliku vrata iza kojega se vidio samo mrak iz kojeg je izbijao zvuk friganja krumpira i pokoja rečenica na wolofu. Nekada bi se s ulice koji gost uputio kroz taj prolaz do kuhinje vraćajući se punog tanjura. Kad smo pojeli svoje porcije, curica koja je od sramežljivosti bila gotovo nijema, pružila nam je račun koji je ručno ispisala i rastopila nas jače od Afričkog sunca.
Dogovorili smo jeftinu cijenu s taksistom pa se uvukli na zadnje sjedalo da se uputimo doma. Rap na wolofu, oblaci od marihuane i dva prijatelja unesena u priču igrali su se taksista. Vozač s dugim dreadlocksima reggae izgleda okrenuo se prema meni
-Voulez vous fumer? (Želite li zapaliti?) -Crvenkastih očiju nam je zaželio dobrodošlicu.
-Ne, hvala.
Bili su radovi na cesti i nije bilo svijetla, nekad bi izletio netko na ulicu i rukom mahao našem vozaču da mu pokaže kojim smjerom dalje. Sjetila sam se Camea i Ubera i mame koja me upozoravala na opasne vozače. U autu je bilo previše dima koji je ugušio svu brigu pa smo se vozili dalje po mraku s dva reggae prijatelja prolazeći kroz neasfaltirane ulice kao kroz kadrove nekog filma.
-Pst e! -Čovjek iza mene potapšao me po ramenu. Okrenula sam glavu, a u malenoj željeznoj kućici koja se nalazila u zadnjem dijelu busa sjedila je zaposlenica s tri nalakirana nokta i šminkom od jučer. Provukla je kroz rešetke kartu, pružila mi je u ruku i pokazala prema gospođi koja je sjedila par sjedala ispred mene. Dodala sam kartu čovjeku ispred sebe, a on je tako dodavao redom dok karta nije došla u ruke vlasnice. Na isti način poslao se novac. I tako svaki put, kako oni sprijeda ne bi nepotrebno šetali. Promatrala sam te ljude koji su živjeli na liniji kontradiktornosti gdje su s jedne strane šetale djevojke putenih lica u haljinama iz najljepših bajki, a s druge strane koze su se vukle između karoserija automobila u raspadu. Nokti nalakirani, a u crte po dlanovima uvukla se prašina. Saint Louis je grad koji broji nekih 176 tisuća stanovnika i svi ti stanovnici se stalno pozdravljaju. Šetaš ulicom i čuješ kako se ljudi iza tebe zaustave, popričaju i tek onda nastave dalje. U autobus se ulazilo i izlazilo s pozdravom i s još par limenih posuda, velikom ribom ispod pazuha ili s par djece koja vise po kukovima. Kad sam se prvi put zaputila sama u grad stajala sam na nogama u busu jer je bila gužva. Čovjek do mene ustao se i pozvao me da sjednem. Pristojno sam odbila, al uporno me zvao pa sam sjela. Na idućoj stanici u bus je ušla gospođa s malom curicom koju je držala za ruku. Ustala sam i sjela curicu na svoje mjesto, a ekipa se naglo pobunila, zgurala curicu do prozora i meni napravila mjesta. Sjela sam na mjesto i djevojčicu u rozoj haljinici sjela na sebe. Svi su sada bili mirni jer ja nisam više stajala na nogama, a curica je mirno šutjela kao da je bilo tko od putnika mogao uzeti i sjesti na sebe, bila je ravnodušna dok su je prebacivali s jednog mjesta na drugo. Promatrala sam njene zlatne naušnice i tri probušene rupice na uhu, debelu narukvicu zlatne boje i rozu haljinu od tila. Haljina je malo potamnila od prašine i prljavštine, a noktići su otkrivali kraj tjedna i da je vrijeme za pranje. Napustila sam malu afričku princezu i izašla iz autobusa. Sva djeca oko mene šetala su bosa. Kao stampedo hobita trčali su po ulicama iskidanih stopala dok postolari uz kutove dućana leže na hrpi izderane obuće i krpaju iglom i koncem nogometne kopačke.
-Jako si lijepa!
Par curica vikalo je za nama dok smo šetali. Zaustavila sam se i krenula nazad prema njima što ih uvijek toliko iznenadi da se sve skupe jedna oko druge čekajući da ona najhrabrija progovori. Pozdravila sam ih i počela im postavljati pitanja, a one su uživale u pažnji.
-Mi sada idemo iz škole kući. -Nosile su školske torbe na ramenima i svakoj je njena bila prevelika.
-Otkud ti dolaziš? – Kad sam rekla da dolazim iz Hrvatske, niti jedna nije imala pojma o čemu pričam dok ova najhrabrija nije rekla
-Da, da, Europa! -Zadovoljno se nasmijala kao da je danas naučila više nego ikada u školi.
Taj dan kad smo se vraćali doma, ispred malene kamene kućice, odjevena u jednostavnu dugu haljinu i čičkave raspuštene kose sjedila je na trijemu djevojčica i vikala
-Prepoznaješ li me, sjećaš li me se? -Brzo sam vrtjela scene u glavi ne bi li se sjetila, a u isto vrijeme kimala sam glavom u znak odbravanja kako ne bi iznevjerila djevojčicu.
-Danas, vidjele smo se nakon škole, ovo je moja kuća!
Odmah sam se sjetila malene pametnice od danas i nasmijala joj se što sam jače mogla jer sam znala što je širi moj osmijeh to će njena priča biti bolja kad je bude prepričavala prijateljicama.
-Hoćeš se vratiti istim putem, u koliko sati? -Ona i mama gledale su me kao da sam kraljevna u posjeti.
-Da, da, proći ću istim putem pa ćemo se vidjeti!
Pokazala sam u svoje pa u njene oči i nastavila dalje. Tu večer nismo se vidjele i nećemo nikada više, al ja ću malu čičkavu ljepoticu još viđati, u svakoj hrabroj curici koja nosi znatiželju u očima.
-Ja ću popodne igrat na plaži s dicom nogomet!
Kad je napokon došlo popodne sjedila sam na terasi ispred naše male kolibice i promatrala Tonija kako nakon popodnevnog drijemanja, kao da opet ima dvanaest, uzbuđeno napušta kolibicu kako bi se što prije pridružio družini na plaži.
Sunce je bilo pred zalaskom pa sam se odlučila prošetati uz ocean prije nego pogledam utakmicu.
Šetala sam i skupljala školjke, svaki korak je bio piling od pijeska.
-Jesi sama tu? -Pitao me neki ribič, bijel i francuz, s cigaretom između zuba.
-Ne, dečko mi je tamo.
-E pa onda se vrati tamo. Nije baš uobičajeno da cure šetaju tako same.
Mislila sam nastaviti dalje, al me pratio prijetećim pogledom pa sam se pognute glave i ljuta što sam cura uputila prema Toniju, sigurna da njemu nisu nikad rekli da će biti sigurniji sa mnom.
Osim što je bio druge boje(iako i to postaje sve više diskutabilno), Toni niti malo nije iskakao iz nogometne ekipe.
-Zašto ne igraš s njima? -Viknula sam mu dok je prekriženih ruku s ljutim izrazom lica stajao sa strane i promatrao igru.
-Nije još moja ekipa na redu.
Baš je zalazilo sunce, a plaža je bila krcata mladića koji su igrali nogomet i onih premalih da bi još sudjelovali. Ti najmanji kružili su oko mene i pozirali za svaku sliku.
-Zabia sam pobjednički gol! -Ponosno mi se pohvalio Toni rumen u obrazima znojnoga čela, bio je zaigraniji od svih njih.
Par dječaka zakopalo se u pijesak i virila im je samo glava, taman dovoljno da viču TUBAB TUBAB kad im se tako zakopanima približiš. U daljini sam gledala kako se curice spuštaju na plažu kako bi smočile noge u ocean.
Bilo je plus trideset pet, sunce je doticalo ocean i učinilo mi se da su sva djeca Senegala sada negdje vani i kao ukrasi na jelci kite široke plaže.
-Ostaju li oni ikad doma Toni?
Pitala sam Tonija razmišljajući o našoj djeci koja se zavežu za stolice jer je vani vruće ili hladno jer pada kiša il puše bura. Uvijek s novim razlogom u glavi i blagom atrofijom u mišićima. Vjerojatno bi i mali Senegalci bili isti da je svijet pravednije mjesto, al do tada ćemo s njima igrati nogomet, a doma PES.

Za moj rođendan Toni je iznajmio motor da odemo malo izvan grada i posjetimo nacionalni park Langue de Barbarie.
Nabila sam sunčane naočale, zagrlila Tonija oko struka i krenuli smo.Prolazili smo kroz najveći senegalski most kako bi napustili otok.
-Most Faidherbe dobio je ime po prvom predsjedniku Senegala(kasnije sam guglala i otkrila da se radi o kolonijalnom guverneru), a izgradio ga je Gustave Eiffel!
Odzvanjao mi je u glavi glas mladog Senegalca koji je ponosno predstavljao svoj grad kad smo tek došli naglašavajući Slavnog Eiffela na tečnom francuskom. Kao da su ga kao malog hranili obrocima od Francuskog imperijalizma, zvučao je ponosnije od Francuza. Iza leđa smo ostavljali bučni grad kako bi rođendan proslavili u prirodi, u tišini. Došli smo u Zebra bar, popularno mjesto za odmor svih putnika. Bilo je par ljudi i nas dvoje, krcato rakova i opasnih pauka. Chillali smo i jeli, ja sam pila kave i buljila u rijeku Senegal uvjerena da sam u knjizi o Huckleberry Finnu.
-Ovo je barka koja će nas odvesti do nacionalnog parka. Prvo idemo do mjesta gdje se spajaju rijeka i ocean i onda vas vodim na ocean da se okupate.
Barba nas je uputio, sjeli smo na barku s još troje mladih Senegalaca odjevenih u modernu odjeću, svaki sa svojim slušalicama u ušima, i krenuli. Svi Senegalci imaju slušalice u ušima i ne vade ih dok međusobno pričaju. Nekad im je samo jedna slušalica u uhu, a druga visi vani. Sjećam se da je takva opsesija nama bila s walkmanima kad su tek izašli.
-Hoćemo vidjeti puno ptica?
-Am…ne. Sad nije sezona pa nema baš ptica.
Bilo je 40 stupnjeva i došli smo u nacionalni park da vidimo ptice…
I dalje je bio najbolji rođendan. Vidjeli smo čak koju pticu, trčala sam za rakovima i smočila hlače u oceanu. Dok je Toni otplivao hlače su već bile suhe, a mi spremni da se vratimo nazad.
Bez kacige i dozvole, na motoru talibana cheikha uputili smo se za grad.
Mahali smo ljudima i uživali u vožnji kad se ispred nas pojavila hrpetina djece, grupa na desnoj, grupa na lijevoj strani ceste, a između njih duga šarena marama kao da se igraju potezanja konopa. Nastavili smo voziti prema njima, a marama je i dalje bila u zraku i nisu je imali namjeru spustiti. Čuli smo da nešto viču, al nismo razumijeli što.
Usporili smo, a grupica nas je okružila ponavljajući u isto vrijeme -L’argent, l’argent! (Novac novac)! Pokušavali smo krenuti dalje al je kotač zapeo za maramu, a curice su me počele štipati po rukama. Male glave su kao recitaciju ponavljale naučeno i potpuno nas opkolile.
-Dosta!
Toni je viknuo na dječake ozbiljnog izraza lica što je njima opustilo šake i marama je pala na pod, a mi smo nastavili dalje za Saint Louis. Bili su tako slatki, a tako divlji. Repetitivno su vikali ‘tubab tubab’ i tražili novac. Kao da ih nije puno briga, samo znaju da to moraju jer su naučili što se radi kad vidiš dvoje bijelaca. Na trenutak ti bude malo tužno, al se sjetiš kako i mi svoju djecu učimo krivim vrijednostima, pa prođe trenutak i samo pustiš to u glavi jer valjda na kraju ne postoji savršen odgoj. Kako mi je rođendan, a za rođendan se ide na romantične večere, odlučili smo otići u restoran s početka priče.
-Ajoj ne radi. -Svijetla su bila ugašena, a vrata zatvorena. Poznata djevojčica stajala je ispred.
-Zatvoreni ste? -Pitala sam je razočarano.
-O, ne ne! -Brzo je utrčala unutra i upalila za nas svijetlo. Stolnjaci su sada bili crvene boje, istog uzorka.
Kada smo pojeli, platili smo večeru s 10000 franaka (100 kuna).
-10000 je velik iznos, reci im da ti daju manje.
Čula sam mamu koja je sjedila ispod stabla ispred restorana i kritički komentirala veliki iznos.
Večera je koštala šest tisuća pa je vraćanje nama ostatka novca diglo na noge cijelu obitelj, mamu sa stabla, brata s klupe. Prvo su nam donijeli par tisuća više pa tražili od nas da im vratimo više. Kako nismo imali, opet su se dali u potragu. Nakon par kuća i dvadeset minuta, stariji brat sretno se vratio s novcem. Mala domaćica ponosno nam je predala novce, a mi smo potrošili Cheikhovo gorivo vozeći se zadnji put kroz predivne i divlje ulice Saint Louisa.